euridika

U svetu mediokriteta, čini se da je genijalnost mana. Ponor izmedju mase mediokriteta i genija – nepremostiv je! Ovo naročito važi za poetsko stvaralaštvo, koje ne može uvek lako da se razume, ali treba da se oseti. Stari Heleni verovali su da njihove najveće pesnike nadahnjuju Muze, glasnice bogova – zato se stvarno velikim pesnicima praštalo čak i kada bi se oslobadjali strogih okova poetske metrike. Estetika poetskog stvaralaštva, menjala se kroz vekove, uvek se prilagodjavajući zahtevima svoga vremena, ali zadatak pesme je ostao isti – da oslika ličnosti, pejzaže i dogadjaje na takav način da što bolje prenese na publiku raspoloženje samog pesnika u trenutku dok je 'iz višeg sveta' primao svoje poetsko nadahnuće.
Orfej, najveći pesnik iščezlog sveta antike, posedovao je talenat kojim je parirao i samoj smrti. Izgubio je ljubav zbog ljubavi, ali ne samo to, zbog toga je Euridika umrla. Poezija staroga sveta imala je moć da smrtnu ljudsku prirodu, bar na trenutak, izdigne iznad carstva nužnosti i spoji je sa svetom večitih ideja.
I moja Euridika je i bol i zrtva i smrt da se iz bola, iz zrtve, iz smrti stvori neki visi svet, visi zivot, visa sreca. Najcesce izaludan, ali neminovan cin.
Moja pesma Triptihon za Euridiku... veza sa poezijom, veza sa Miljkovicem i njegovom istoimenom pesmom, sa njegovim profilom na myspaceu koji sam otvorila i pionirski otpočela stvarati neke stvari o njemu na netu... sa milim, sa tugom zbog neostvarene srece i onom suzom sto uvek ceka na red... ali bez te suze nema nista, u njoj je vecna ljubav zbog koje je umrla Euridika, umrla da bi zivele reci... a i one bez reda kao sto su i secanja u haosu, toliko ih je, a sva bi da progovore i uguse me, zato iskacu samo fragmenti jednog zivljenja i jednog traganja za izgubljenim, za srecom i ljubavlju... a puno je jos crvenih zrna u zrelom naru moga bica... ali jedna je ljubav... a na pocetku te ljubavi one tri svetinje: ekv, arsen i branko, kome sam ja dodala andrica...
i slika sa neta, jedna od mnogih iz foldera... novi ciklus, po drugi put... kad je otisla ploca pc-a i 'majstor' stavio novu, otislo sve, nazalost ne samo slike, nego i tekstovi, pa i pesme, trazim jutros pesmu bunker i shvatih, nema je i suza se zace u oku...
a sada nadjoh jos jednu svoju pesmu bilo je nastalu na kompu, sacuvanu na netu...

TRIPTIHON ZA EURIDIKU

JAD
Nemam rijeci da napisem pjesmu
Gdje su
Okrenula sam se kao Orfej
I izgubila smisao
Kako cu zivjeti bez toga
Gdje ste pjesme moje
Ko mi uze rijeci
Euridika u meni mrtva place

JAUK
O gdje si divna Euridiko
Osim u mojoj pjesmi
Samo jauk za tobom
Kao eho sa onoga svijeta
Tjera djavole
I zove pale andjele
Da te cuvaju od zaborava
O gde si divna Euridiko osim u ovoj pjesmi

TUGA
Od tada tuga vlada svijetom i osmjesi su cak sjetni
Jer niko vise ne moze da se sjeti tvoje krasote
Samo ceznja i cekanje da ces se mozda vratiti
Uskrsnuti i dici kao fenix iz pepela
Drzi ovaj ocajni svijet
Tuga je sve nagrizla
Predugo je ovo nadanje
Ali tuzno te zelimo i zalosno pjevamo o tebi
Krasna zeno
Izgubljena Euridiko

(28.2.2005.)




pjevati pjesmu

mogu poci bilo kad i bilo kud
u drugu zemlju u drugu grad
otici ili ostati to je sud
u negdje ili nigdje poslije ili sad

u drugom zivotu ili van ovoga svijeta
u takvom stanju bas kao u komi
svejedno je da li su zime ili ljeta
uzalud djavo hoce da me slomi

jer puteva vise nema nema znaka
ni sklonista samoce to i necu
tmina me poznaje al' nigdje konaka
na svakom raskrscu palim svijecu

ali kad stanem odace me pjesme
i rijeci kao ptice savice dugu
ne moze niko piti s moje cesme
al' poznace moju juznu tugu

ne znam kud
mjesto me ne drzi
nemam kad
osim pjevati pjesmu
[juli 2001..]