dnevnik

Odavno sam stekao naviku da bilježim ne samo etape i zgode sa svojih putovanja nego i sitne i krupne događaje iz svojega svakodnevnog života, vremenske prilike, preobrazbe svojega vrta, posjete koje primam, grube i blage udarce sudbine. Može se, bez sumnje, govoriti o »dnevniku«, ali riječ je o potpunoj suprotnosti »intimnom dnevniku«. Da bih ga definirao, skovao sam riječ »ekstimni«. Budući da već gotovo pola stoljeća živim na selu, okružen sam zanatlijama i sitnim seljacima, koji pridaju malo pozornosti svojim duševnim stanjima. Ovaj »ekstimni dnevnik« srodan je »računskoj knjizi« u koju su negdašnji skromni ladanjski plemići bilježili prinose berbi i žetvi, rođenja, vjenčanja, smrti i ćudi meteorologije. Pozdravljam usput Michela Butora, koji je, rekao bih, smislio nešto bolje od mojeg izraza »ekstimni«, kad je suprotstavio istraživanje (exploration) i zazivanje (imploration). Prvo odgovara centrifugalnom kretanju otkrićâ i osvajanjâ. Zazivanje se, nasuprot tomu, može usporediti s plačljivim nadvijanjem nad našim »hrpicama jadnih tajni«, kao što je govorio André Malraux.
Sve to nedvojbeno ne bi zasluživalo da bude objavljeno, kad ta putovanja, promatranja neba i posjeti u koje sam odlazio ili ih primao ne bi pratili pisani tragovi, kratki zapisi, glose i druge sitne bilješke. Naime, stvari, životinje i ljudi oko mene uvijek su mi se činili zanimljivijima od vlastitog zrcala. Glasovito Sokratovo »spoznaj samoga sebe« za mene je uvijek bilo besmislen zahtjev. Ja nalazim nadahnuće kad otvorim prozor ili kad izađem kroz vrata svoje kuće. Stvarnost beskrajno nadmašuje moći moje mašte i neprestano me ispunjava čuđenjem i divljenjem. Otkrivati, pronalaziti, stvarati — između tih triju aktivnosti postoji duboka srodnost. Pronalaziti, iznalaziti, kao što nas upućuje riječ invencija, potječe etimološki od latinskog invenire: naići na što, to jest otkriti i stvoriti. Podsjetimo da se u pravnoj terminologiji onaj tko »otkrije« neko blago naziva »pronalazačem«, odnosno »izumiteljem« tog blaga. I doista je točno da prije njegove intervencije to blago nije postojalo. Tek je njegovo otkriće učinilo da postoji, i to djelujući retroaktivno.
To vrijedi i za zemlje i krajolike. Bi li oni postojali bez oka koje ih gleda? Što je bilo s Amerikom prije Kristofora Kolumba? I ne duguju li te nove zemlje svoj lik duhu i duši »otkrivača«? Problem nije ni neznatan, ni nov — to je problem spoznaje.
Prihvaćajući se ponovno svojih »ekstimnih dnevnika«, protkao sam, dakle, dvanaest mjeseci jedne rekonstruirane godine otkrićima, zapažanjima i anegdotama bilježenim iz dana u dan. Kao u prizorima iz pučkog života što ih prikazuju srednjovjekovni crtači i graveri, čitatelj će više puta naići na zakukuljen lik Gospođe Smrti, neizbježne pratilje na našem putu. Ona će, vjerujem, dati dublji odjek povodima za smijeh što ih ova knjižica također pruža.
Michel Tournier - Ekstimni dnevnik*



*
Vrijeme uništava sve. Sve što volimo. Sve koje volimo. Ali priznajmo mu zaslugu da uništava i sve ono i sve one koje mrzimo i koji mrze nas, a također i patnju, čak i smrt. Na kraju, uništavajući nas same, vrijeme dokida izvor svih naših jada i svih naših patnji.
*
U svojem dnevnom boravku postavljam prilično kičasto obojen sadreni kip svetog Josipa koji na lijevoj ruci nosi malog Isusa. To je dar časnih sestara iz opatije Saint–Jacut, aluzija na »foriju«, koja je glavna tema mojega Kralja Johâ. Napominjem da dijete koje nosi taj »Josip Kristonosac« nije njegov sin. On mu je samo »tobožnji otac«. Ja sam mu sličan, jer uvijek je bilo tako s djecom koju sam nosio.
*
Nakon jednog intervjua na televiziji, u kojem se govorilo o ljubavi koja nas pogađa kao »grom iz vedra neba«, Guy Béart mi je napisao: »Velika ljubav je ona kad prepoznamo nekoga koga nikad nismo vidjeli. S pjesmama je slično: kad nas diraju, to znači da je riječ o ponovnom susretu.«



Dnevnik je moj hasis, moja lula za opijum, u isto vreme kao droga i krst.
-Anais Nin -

Nije mi dnevnik, kao njoj, hasis, lula za opijum i nemam 150 sveski dnevnika, ispisanih kao ona, ipak nesto manje... meni je dnevnik, a pisem ga skoro ceo svoj zivot sa slovima, cesto bio onaj neophodni sagovornik kojeg nisam nalazila u svetu oko sebe, trajanova rupa, ventil na ekspres-loncu, pusta poljana za vristanje... jer sam bila prvo necija kcerka, pa necija zena. Sada je drugacije. Sada sam svoja. Dok sam zivela sa roditeljima, sakrivala sam ih po kojekakvim budzacima, da ih postedim shok terapije. Kada sam se udala resila sam da ih ne sakrivam, ali vise nisu bili pravi, kao sto nije bilo pravo i nesto drugo... to leto pred razvod otisla sam sama na odmor, dnevnici su ostali tamo gde sam ih obicno drzala, a on je znao je da je meni vazno da znam da mogu da ih ne sakrivam, koliko je to u mom koordinantnom sistemu vrednosti bitno, a kada sam se vratila bilo je jasno da ih je procitao, nije ispostovao intimnost mojih dnevnika, a nije ni umeo da razume ono sto je tamo pisalo jer sve sto je tamo procitao mogao je da cuje od mene, da je samo imao usi da cuje i oci da vidi... koliko sam bila usamljena u tom braku iako smo provodili svo vreme zajedno, kao sijamski blizanci cesto. Anyway... to se tako zavrsilo i dobro je sto se zavrsilo. Hvala dnevnicima.

Erica Jong je u "Strahu od pedesete" pisala o tome kako moze da pise samo istinski. sve drugo je samoranjavanje. pre nego sto ce se udati za kena, svog aktuelnog supruga, rekla mu je uplasena od nadolazece bliskosti:
- prestravljena sam. ako te volim, sve vreme cu pokusavati da ti ugadjam i necu biti u stanju da pisem. moram da budem slobodna da bih iskreno pisala...
a on je rekao:
- pisi sta god treba da pises o meni, o svemu. nikad ti zbog toga necu zameriti. zato te i volim.
- tako kazes sada - ali to ce se promeniti. uvek se promeni. muskarci jedno pricaju kad te progone, a drugo kad te ulove. verovatno sada verujes u ono sto pricas, ali ce se to promeniti, budi siguran.
- nece, - rekao je, - uostalom,ja nisam "muskarci". - zgrabio je jednu salvetu.- oslabadjem te svega, - napisao je na njoj. a onda:- pisi sta god hoces, uvek. - a onda dodao svoj potpis i datum.
jos uvek cuvam taj dokument u sefu. - kaze erica.- da budem iskrena, vise sam se plasila sebe nego njega. ako ga volim, hocu li cenzurisati ono sto pisem da bih mu ugodila? ako se udam za njega, da li cu time privencati i ono sto pisem? to je u prvo vreme bila moja dilema - jer smo se tri meseca kasnije zaista vencali. morala sam da se izborim sa vlastitom sklonoscu da drugima ugodim cenzurisuci istinu.
ali, on to nije zeleo. a na njemu je bilo da mene u to uveri.
-ako bilo sta cenzurises, - rekao je,- naposletku ces izludeti i ostaviti me. a ja bih radije da napises istinu i ostanes sa mnom.

Kazu, Anais Nin, je kao desetogodisnja devojcica, prvi put pocela da pise dnevnik.
- pocela sam da vodim dnevnike jos u dobi od 10 godina, rekla je anais.
- netom kasnije nakon sto nas je napustio otac. prvi muskarac kojem sam bila potpuno odana bio je moj otac. on me je izdao, a ja sam se slomila. nakon svega toga preostalo je samo milion nevaznih veza.
Anais... zanosna, putena, strastvena, pametna, talentovana, hrabra, slobodna, nezna, istinita, tako mnogo za jednu zenu u vremenu kom je zivela kao, uostalom i sada zenama slicnim njoj, mnogo drugima za podneti.
isla sam na letovanje u mesto u kom sam godinu dana pred razvod zapisala gledajuci u more: smejem se lazno, dosadjujem se iskreno.
sada sam oslobodjena samocenzurisanja i plasiranja poluistina i neistina, okej sam, o, yeah.
btw, anais je henry milleru bila ljubavnica, a erica mu je bila prijateljica. krugovi... a meni i nije bas potrebna ova osvazevajuca tema na ovim minusima vani, ali...



kao ja...