Svake veceri kad poljubim svog dragog, ja pomislim: sasvim je prirodno da cu jednom ugristi suvise duboko..."
Milorad Pavic
Umjetnost se sastoji u tome da druge navedemo da osjećaju ono što mi osjećamo, da ih oslobodimo od njih samih, pružajući im našu osobnost za posebno oslobodjenje. No, ono što osjećam posve je neprenosivo... Da bih mogao drugome prenijeti ono što osjećam, moram svoje osjećaje prevesti na njihov jezik, odnosno, izreći to što osjećam tako da on, čitajući, osjeti upravo ono što sam i ja osjetio. A kako taj drugi, po pretpostavci umjetnosti, nije ova ili ona osoba, nego svi ljudi, odnosno ona osoba koja je zajednička svim ljudima, moram svoje osjećaje pretvoriti u jedan tipično ljudski osjećaj, čak i ako tako mijenjam pravu prirodu onoga što sam osjetio. Pretpostavimo da se zbog bilo kakva razloga, koji može biti zamor od zbrajanja računa ili dosada jer nemam što raditi, u meni stvara nejasna tuga od života, tjeskoba koja me zbunjuje i uznemiruje. Ako taj osjećaj prevedem u rečenice koje ga izbliza odredjuju, što ga bliže odredim, više ga prikazujem kao svoj osjećaj, manje ga, dakle, prenosim drugima. A ako nema prijenosa drugima, bolje ga je i lakše osjetiti ne opisujući ga... No, pretpostavimo da ga želim prenijeti drugima, odnosno, stvoriti od njega umjetnost, jer umjetnost je komunikacija s drugima o vašoj unutarnjoj osobnosti. Tražim tek običan ljudski osjećaj koji bi imao prizvuk, oblik, vrstu mojih osjećaja koji me sada obuzimaju zbog posebnih razloga po kojima sam umorni knjigovodja ili stanovnik Lisabona koji se dosadjuje. I zaključujem da je običan osjećaj, što u običnoj duši stvara isti osjećaj, čežnja za izgubljenim djetinjstvom. Imam ključ za vrata svoje teme. Ispisujem i oplakujem svoje djetinjstvo, ganutljivo se zadržavam na pojedinostima ljudi, pokućstva stare kuće u provinciji, zazivam onu sreću kad nisam imao prava ni dužnosti - i to zazivanje, ako se dobro oblikuje kao proza i vizije, probudit će u čitaču osjećaj što sam ga osjetio, a koji nije ništa imao s djetinjstvom. Zar sam lagao?
Fernando Pessoa-Knjiga Nemira
Odavna ti dugujem ljubavne riječi: ili su možda one koje svakoga dana brzo nestanu tek što se dotaknu i sjećanje ih se boji, ono mijenja neizbježne znakove u dijalog dušmanski na ponorima duše. Možda sudar duha čini da se ne čuju moje ljubavne riječi ili strah od samovoljne jeke što zatamnjuje sliku koja je slabija od glasa srdačnoga: ili dodiruju nevidljivu ironiju, njenu narav što je kao sjekira ili moj život već opkoljen, ljubavi. Ili je možda boja ona koja ih zasljepljuje kad se sudaraju sa svjetlošću vremena koje će k tebi doći kad moje više neće moći zvati ljubav tamnu ljubav koja već oplakuje ljepotu, prekid neumitni sa zemljom nezamjenljivom, ljubavi.
SAMO DA TE LJUBAV POGODI
Nemoj zaboraviti da živiš među životinjama
konjima mačkama štakorima
tamnim kao žena Salomonova strašno polje
s razvitim zastavama,
nemoj zaboraviti psa s jezikom i repom
od nestvarna suglasja ni zelembaća kosa
slavuja poskoka truta. Ili ti je draže misliti
da živiš među čistim ljudima i kreposnim
ženama koje ne haju
za dreku zaljubljene žabe, zelene
kao najzelenija grana krvi.
Ptice te gledaju sa stabala i lišće zna
da je Duh mrtav
zauvijek, njegovi ostaci zaudaraju po zapaljenoj
hrskavici od pokvarene plastike, nemoj zaboraviti
da budeš okretna i gipka životinja
koja nasilno otima i hoće sve tu
na zemlji prije posljednjeg krika
kada je tijelo ritam sparušenih sjećanja
a duh žuri vječnome svršetku:
sjeti se da možeš biti bivstvo bića
samo da te ljubav dobro u utrobu pogodi.
Salvatore Quasimodo-Život nije san
Zar nije dusa mirisnih krajina u meni? -Jer, ko meni daje ta velika vidjenja silnih suma i bijelih gradova sa vedrim zrakom i dakekim nebom po kom ja, kao zvijezda u luku, putujem, a sa ruku mi sjaj spada.
Boli me, jer samo slutim.
Zbunjuje me sum.
Cekaj, jos koja noc, jos koji leden put, i zacijelit ce moja slutnja kao rana.
Dat cu rukom znak da vode ne padaju i zasute sume i suha visoka trava na liticama sto cvili u vjetru, a pred umuklim krajem i nijemim ocima otkrit ce se smisao svih teznji i osnove svih slutnja i sva ce djela i svi razlozi lezati kao mirna stada u punom suncu bozjeg dana. I danu nece biti kraja!
Ivo Andric-Nemiri
