Rade Šerbedžija:
Moglo bi se reći. Već godinima, osim što glumim, povremeno i režiram, imam vremena i za fudbal i tenis, a nije mi strano ni pisanje poezije, jer sam do sada objavio četiri knjige pesama. Dugo sam u sebi nosio ideju da napišem autobiografsku knjigu poput Do poslednjeg daha. Iako pišem, sebe ne smatram piscem, već taj posao upotpunjujem mojom glumom. Zbog toga i mogu da se složim sa konstatacijom da sam svestrani umetnik.
Zbog čega vašu knjigu ne smatrate pravim autobiografskim delom, iako ona poseduje važne podatke iz vašeg života?
Rade Šerbedžija:
Njom sam želeo više da ispričam poslednjih desetak krvavih godina, koje su mi se dogodile u vremenu kada se raspala zemlja koja se zvala Jugoslavija. Zbog toga sam u knjizi upravo te događaje i akcentovao. Često umem da kažem da sam u delu opisao sve događaje koji su se videli sa mog pendžera. U početku mi je bilo veoma teško da izaberem stil kojim ću pisati, pa je meni kao neprofesionalnom piscu, bilo duplo teže. Tada sam i shvatio da je mnogo lakše pisati poeziju, nego prozu.
Naslov vašeg dela je "Do poslednjeg daha." Na šta se on zapravo odnosi?
Rade Šerbedžija:
Ponekad sam se pitao da li sam svojim učinkom dovoljno doprineo da, sa svim svojim prijateljima, učinim da u mojoj zemlji ne dođe do rata. Ova knjiga je deo te moje akcije i mislim da joj naslov i te kako pristaje. On je prilog čoveka dobre volje i optimizma, koji želi da učestvuje u građenju mostova, koji moraju da se ponovo uspostave na ovim zaraćenim prostorima.
*Mladi kriminalac Poiccard, nakon što je u Marseillesu ukrao automobil i vodjen nekontrolisanim nagonom, ubio policajca, hrli u Pariz da bi uterao dugove, a i susreo se s Amerikankom Patriciom u koju je zaljubljen. Medjutim, ona, kao pomodarka koja želi postati novinarkom, se koleba u strahu od budućnosti s toliko radikalnom i nesigurnom osobom poput njega. U isto vreme, Poiccard je pred hapsenjem, ali uspeva da izigra policiju. Njegova je sudbina zapravo u Patricijinim rukama...
**Džesi Ludžak je sitan kradljivac automobila koji obožava Džerija Li Luisa i stripove o Srebrnom Letaču. Više od njih voli Moniku, seksi studentkinju arhitekture iz Francuske koju je upoznao u Vegasu. U želji da joj pruži lagodan život Džesi koristi šarm i ubedjuje Moniku da ostavi sve za sobom i podje sa njim u Meksiko. U jarko crvenom automobilu bez krova i sa ženom koju voli pored sebe Džesi se oseća kao da je ceo svet njegov, ali bez obzira koliko kilometara je daleko, njega proganja prošlost i svest da može izgubiti sve...
Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećes prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži...
i zaboravi.
Zaboravi
dane koje smo nekada zajedno...,
I noći zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš
i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...
Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada,
nikada,
nećemo rastati.
Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi...
Ulicu divljih kestenova
s početka Tuškanca....
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi...
I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine,
Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali...
Imali...
Zato...
Zaboravi.
Čemu sjećanja ...?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.
Kasno je već dragana,
hoću da kažem, zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako,
I znam da možda i boli...
ali pokušaj,
Molim te,
pokušaj.
Zaboravi...
I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
kao da me srećeš prvi put;
"Hej, nismo li se mi već negdje vidjeli?"
Kaži...
i zaboravi...
Rade Šerbedzija
