15. ožu 2010.

usud

Neizbežnost

Je li to važno dal' si bila verna?
I da li beh veran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmerna
I mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si bleda, smerna
i slutiš bol, a čekaš ga ko žedna.
Trenuci šumno teku kao vode
a strast nas vreba, gde da nas probode.

I ko nas stvori baš jedno za drugo
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta teskobna tuga
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav, ni nežnost,
nad nama vlada samo Neizbežnost.

Валерий Брюсов
(1873-1924)
Москва-Россия

Rene Magritte: The lovers

A koliko si imala ljubavnika?

A koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima
spavala? i što su ti govorili? i kako, kako je bilo? Daj mi mira.
čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela.
pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manžetama i u
policama pod rubljem, prestani
prestani, idi već, kao nesnosnu muhu
pratim očima tvoj lik po svim
kutovima, idi
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena
moram se ispavati, idi, rasplini se
rastopi se negdje u toj narančastoj lokvi pod svjetiljkom
izgubi se medju slovima ove glupe knjige što
je čitam.
idi, ne volim te, ništa neću, ništa te ne pitam
to me ne zanima
fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sijed
i sijed ću te još voljeti, nozaimeisusovo
koliko
koliko si ih imala?

Ja sad idem van

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.
Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.
Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina
pa zar je to neko vrijeme?
Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog fotona. Posadit ću se u obliku
prašine, spale nekome s cipela
na prag tvojih vrata.
A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi scene.
Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.
I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ma pusti me k sebi.
Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već
zašto ti to toliko traje, to je nekoliko trenutaka
ma to je grozno dugo, pa ja ću tu usahnuti
umrijeti, umrijet od žalosti
ma molim te ipak otvori il' ću ti ta vrata razvaliti
kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati
ljubavi moja

Jiří Šotola
(1924-1989)
Praha-Česka