------------------------------
Dodjoh tek drugi put na ovu svoju daleku klupu. Sjedim i pisem. Sunce, ali puse, pa je svjeze. Ipak sjedim i pisem na papiric (cetvrtu svesku sam ispisala). Znaci nastavljam za V svesku*, V dio... koliko ce ih jos biti? Ovdje sam prosli put bila kad mi je bilo jako tesko (jer neprestalno je tesko)kao i sada, a sa nadom da bude bolje. Ah, pusta nada. Zar samo klupu imam i u nju se uzdam? Zar samo stvari ne izdaju? Da je i to tako, utjesno bi bilo, jer klupe su postale moji sagovornici, utocista, skoro kao ziva bica, koja nesto pruzaju, a bas nista ne uzimaju, a najmanje nanose bol. Ovdje gdje je i sunce varljivo, samo klupa je stalna. Kad joj pridjem, moram sjesti... kad sjednem tu pripadam, prepustam se, razmisljam...U tom savijenom polozaju, covjek moze da se odmara, ali i moli, preklinje, nada se. Sjedeci se ne prijeti, ali i ne predaje. Klupi je ime nada!
U poslednje dvije sedmice bilo je uzbudljivo, izmjenjivali su se trenuci radosti i nade, gubili i nestajali kao i sve za ove protekle 4 godine. Bas sve, a narocito neki uspjeh, neki pocetak novog, normalnog zivota, varljiviji je od svega. Tako sam pocela prvi put da radim i budem neko i kroz dvije sedmice prestala i opet sam niko. Niko u tom drustveno priznatom i egzistencijalnom smislu. Niko sam vec 4 godine. Iskra nade zasijala iznenada i isto tako nestala, tako to biva, sve sto jako plane, to i sagori. Krug. Bilo, pa proslo. Mozda o5 bude, pa prodje. Ipak ce sve proci. Pa onda svejedno. Zato nabacujem jedan dezurni osmijeh za sve zamke ovoga svijeta, a ustvari krijem razocarenje od svojih, od poznatih, od sebe da se ne predam.
U medjuvremenu diploma bi trebala da doputuje.
Oprosti more, sto te ne gledam. Pisem, pa samo slusam... Cujem ja tvoj sum, ali danas je zivlje, pa cujem i nesto drugo. To djecaci ispod klupe na plazi bacaju kamencice, cujem im vesele glasove... Nije vise tiho, cujem i zvuk gradjevinskih radova na kucama iza ledja. Znaci, pocelo je. Proljece je blizu i ljudi nestrpljivi zbog duge zime, eto sa prvim suncanim danima vec nesto rade...
Juce sam prelezala citav dan. Srecom soba nije toliko vlazna kao prije. Sve boli. Sve sam mogucnosti iscrpila, nista ne pomaze. Mogu samo da kaznjavam sebe, ustvari uvijek sam kaznjavala sebe. Odlazila, setala, smrzavala se, lezala u hladnoj sobi, gladovala, strajkovala...
Oprosti more... jedno auto prolazi, zvuk me vraca u stvarnost i vraca tebi. Pogledam te i mislim: zasto gubim ove dragocijene trenutke? Zasto izljevam ovu gorcinu na papir kad sam pored tebe? Opazam ostre stijene u priobalju. Izglodane su od milione udaraca valova, ali jos su tu. Kako je sve drugacije u prirodi. I ja sam poput tih stijena izresetana i otici cu jednog dana kao da me nije ni bilo... Zakon prirode.
Proleti jedan galeb, bas samo jedan, kao neki glasnik. Druze moj, ti si ziv i umrijeces. Ali si slobodan do tad. I mozes da letis, da pobjegnes, da ides blize suncu, da ne prljas noge u blatu, a more uvijek ispod tebe. Gdje se odmaras? Sta ja znam o tebi, galebe? Nista sto nisam procitala u udzbeniku biologije. A ti o meni? Nista. Ili samo mislim tako. Ko zna? Mozda ti mnogo vise znas o meni, nego ja o tebi. U tajne prirode covjek je samo zaceprkao, nijednu nije otkrio. Tajne se ne otkrivaju.
Sad je tisina. Ni galeb da zaleprsa, ali puhnu vjetar sa mora i osjetih svjezinu...
Vracam se sebi... likovi... ja sam lik za rasplet... sada pisem direktno o svima, izmedju redova sam ja, prekrizicu sve potencijalne krivce od vrha do dna, prihvatiti sve kao sudbinu, kloniti se ljudi, nazalost, traziti mir u sebi, u prirodi i Bogu.
Svešću račune!
Zivjecu u medjuvremenu, u medjuprostoru, izmedju redova, u pauzama, na klupi...
O5 cujem talase... Vrijeme je da krenem... od daleke klupe do mog privremenog doma, daleko je...
Zbogom, moja klupo! Gle, gliser zujanjem pozdravlja. Nije danas bilo ni ovdje mirno...
Znam da me slusas more, iako ne govorim, vec pisem. Ja sam tvoja skoljka i cekam zrno pijeska.
Napravicu cudo od njega.
*(pisano na klupi pored mora, ispod Savine, na papir, pa prepisano u Igalu u dnevnik... u novu, petu svesku od 100 strana, dobijenu od crvenog krsta uz mjesecnu pomoc u hrani... sveska, bijelo-plava... unutra na prvoj strani podnaslovi: poslije rata; na klupi pored mora; nade i porazi; zivot i smrt; traganje za bogom; na putu iskusenja; i rijeci: b-rat-rat, b-rak-rak. lj-ubi-ubi)
Davno je bilo kad je nestao ti svaki trag
Zelje i htjenja tvoja cudna tad su bila
Sunca sjaj u noci htjela si uvijek ti
Znala si nama novu igru nac i sretna biti
Meni si uvijek mogla prici kao nekom ko te zna i voli
Znao sam sta zelis tad
Cuj me ti, nadji snage mijenjaj svijet
Budi ista kao more sto valovima mijenja svih obala lik
Ti ces nac pravi put jer ja to znam
Kao sto si nekad mogla sa osmijehom mi reci da ostanem sam
Indexi
