8. ožu 2010.

prva

The story of the tragic romance between a young telephonist (Eva Ras) and a middle-aged rodent sanitation specialist (Slobodan Aligrudic) in Belgrade is an endlessly surprising, time-shifting exploration of love and freedom.


In outline, this is the story of the tragic romance between a young telephonist (Eva Ras) and a middle-aged rodent sanitation specialist (Slobodan Aligrudic) in Belgrade. Yet in Dusan Makavejev’s manic hands, this second feature becomes an endlessly surprising, time-shifting exploration of love and freedom. Featuring interludes of interviews with a sexologist and a criminologist, as well as some of the most elegant dramatic filmmaking of the director’s career,_ The Switchboard Operator,_ based on a true incident, further demonstrated Makavejev’s adeptness at mixing and matching genres, and his odd, sophisticated humanism.


Eva Ras, nova saradnica Balkanskog književnog glasnika, je srpska glumica, slikarka i pisac, poreklom mađarska Jevrejka. Rođena je u Subotici 1. januara 1941. Diplomirala je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Sa mužem Radomirom Stevićem Rasom, slikarem i grafičarem, 1964. je osnovala Teatar nacionalne drame, gde su se izvodila dela isključivo domaćih pisaca. Između ostalih, igrala je i u filmovima Dušana Makavejeva, Aleksandra Saše Petrovića, Živka Nikolića, Đorđa Kadijevića. Sa filmom Dušana Makavejeva „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“ (1967.) postigla je svetski poznatu slavu. Po mnogim filmskim kritičarima i teoretičarima, najbolju ulogu je ostvarila igrajući Gocu u filmu Aleksandra Saše Petrovića „Biće skoro propast sveta“ (1968.). Igrala je u velikom broju mađarskih filmova, koje su režirali: Livija Đarmati, Janoš Roza i Ferenc Kardoš. Odlikovana je mnogim filmskim nagradama u zemlji i inostranstvu.
Kao pisac, debitovala je 1972. sa knjigom „Nemoj da grakćeš za mnom na stepeništu da sam najlepši“. Šest godina kasnije izdaje jednoglavi roman „Siva žena“ (1978). Objavljivala je romane, zbirke pripovedaka i poeziju: Nemoj da grakćeš za mnom na stepeništu da sam najlepši; Siva žena; U divna davna vremena; Kad mi mama kupi pare; ...Petla na panj... ; Kuća na prodaju; Rođeni mrtvi; Sa vrha mesečeve planine posmatrala sam svoj okrugli grob; Born dead; Sa Evom u raj; Srebrna postelja; U areni; Cock on the block; Rodjeni mrtvi...
Dobitnica je nekoliko književnih nagrada: „Žensko pero“, „Kočićevo pero“, „Zlatni hit liber“ i „The Manbooker Award International People's Prize“.


Evin slikarski rad, ruku na srce, nije toliko poznat na našim prostorima, ali su njene izložbe u inostranstvu veoma posećene i zidove vila mnogih pripadnika tamošnjeg džetseta krase umetnička dela naše svestrane umetnice.
Na tom spisku je i tvorac kompjuterske imperije i najbogatiji čovak na svetu Bil Gejts koji se pre nekoliko meseci oduševio slikama Eve Ras pa je odlučio da kupi dva njena dela. Kupovinu je u Gejtsovo ime obavio njegov agent, a autorka je tom prilikom, osim kupoprodajnog ugovora, morala da potpiše još jedan ugovor po kojem se obavezuje da nikome neće otkriti cenu koju je Gejts platio, a čak ni podatak da je on među ljubiteljima njene umetnosti ne sme da koristi u komercijalne svrhe, odnosno da to spominje u svojim javnim nastupima.
Međutim, Eva je nedavno, gostujući u jednoj televizijskoj emisiji, potvrdila ovu zanimljivu pričicu prokomentarisavši uz osmeh da se nada da zbog toga neće završiti na optuženičkoj klupi. Kada je u pitanju svota koju je kompjuterski mag iskeširao za njena dela, pomenuta glumica, slikarka i književnica pokomenatarisala je: "Svota nije velika, pa mi je postalo jasno zašto su bogati ljudi bogati. Oni baš teško otvaraju svoj novačnik"!
svet
Najčuveniji "kompjuteraš" na svetu, naime, još 1992. kupio je njenu sliku "Sa vrha mesečeve planine gledala sam svoj okrugli grob"(nisam uspela da je nadjem na internetu)

O jelu:
Jelo je hedonisticki cin, ali i orudje, jelo je sve sto volimo, ali ponekad i najomrazenija stavka koja nam moze unistiti ceo dan, pa cak i nedelju.
Jelo se koristi u zavisnosti od ukusa, isto jelo se moze pripremati na razne nacine.
Jelo je jedan od kljucnih faktora naseg zivota, samim tim dovedeno do savrsenstva ljudskim cepidlacenjem.
Ako neko smatra da pljeskavice, cevapi, raznjici, kobasice kuvane, kobasice rostiljske, domace kobasice ,kobasice u prebrancu, leci, sosu, kupusu, koljenicu u pasulju, reberca u pasulju, rebarca sama po sebi, savrsena rebarca, pasulj vojnicki, pasulj babin, polpete(cufte), polepete na babin nacin, sa vegetom, sa paprikom, sa sojom, u sosu, przene s jajima, sa krompirom, snicle, pohovane, rolovane, punjene, u sosu, u jajima, u picki miloj ukusnoj materini, sa salatom... sopskom, ruskom, francuskom, talijanskom, sa sirom, domacim, mladim, starim, za mazanje, sa pavlakom i kajmakom, sa slaninom i sa prsutom, prsutom dimljenim i prsutom pecenim, sa vratom, sa jogurtom, onda pecenje, telece, ispod saca, svinjetina ispod saca, krtola ispod saca, a onda i riba, uh, riba!,bakalar salata, brancin na gradele, zubatac, palamida na komade na gradele u ulju i lovoriki przena, riba slana sa lukom i maslinama zalivena domacim vinom i limunom, NIJE savrsenstvo taj neko zaista nije normalan i trebao bi do kraja zivota da se hrani industrijskom pastetom i macijom hranom.
Naravno, sve gore prehrambene artikle zaliti alkoholom, ali to je vec nesto drugo, to je vec druga hedonisticka avantura.


Kiselo je Grožđe
Kiselo nije slatko, a slatko grožđe je ono što svi želimo.
Ovo ukazuje na učestalu manu ljudskog roda da nikada nisu zadovoljni onim što imaju, čak i ako je to nešto dobro.
Takođe pokazuje i ljudsku zavidnost, potrebu da se umanjuje vrednost tuđeg, a veličanje nečeg svog, iako svesno znate da niste u pravu.
Primere predstavljene iz više uglova posmatrajte na svoj način i verujem da možete razabrati moguće kombinacije kiseline u grožđu.


Marc Chagall, I and the Village 1911


Tamara de Lempicka: Adam and Eve 1932.


René Magritte: Son of Man 1964.

Od momenta kada se skinula u čuvenoj sceni iz filma „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT", gde crna mačka spava na njenoj zadnjici, Eva Ras ne prestaje da intrigira javnost. Uvek je volela da „laje" i govori šta misli. To ju je mnogo koštalo, pa tako danas, i pored najznačajnijih filmskih nagrada, ali i priznanja iz oblasti književnog i slikarskog opusa, nema nacionalnu penziju.
Uz to, nijedan izdavač u Beogradu neće da objavi njenu knjigu. Eva Ras kao da je navikla da se u životu spotiče. Jedva je preživela sopstveno rođenje, pa su je umesto u inkubatoru držali u rerni, a zatim je za života sahranila sve najbliže, roditelje, muža i ćerku. Boluje od raka, a nedavno je iz očajanja htela da se ubije. I posle svega stvara i smatra da je život najdragocenija stvar. Poslednjih godina sve manje glumi, a sve više piše. Nedavno je objavljena njena nova knjiga „Devojka koju nisu naučili da kaže ne", u kojoj je glavna junakinja njena pokojna ćerka Kruna. Za Pressmagazin Eva priča zašto se od rođenja oseća kao državni neprijatelj, kako je odbila da ode kod Tita na Brione i zbog čega se oseća kao da i sada živi među komunistima.
Zbog čega sebe smatrate žrtvom komunizma?
- Čim sam se rodila bila sam državni neprijatelj. Stalno sam živela u lažima. Bilo je potpuno isto kao sad, ko se ne šlihta vlasti, njemu ne ide. Ništa se nije promenilo, sad mi je isto tako grozno kao u vreme komunizma. Prvo je moja majka bila žrtva pošto su je proglasili za državnog neprijatelja, a onda i ja kao njeno dete. Bila sam škart, metiljavo, mršavo dete, kratkovida sa debelim staklima na očima, a sedela sam u zadnjoj klupi. Moja mati je postala državni neprijatelj jer je bila jako lepa žena, potpuno ista kao Sofija Loren. Bila je vaspitačica, razvedena, i stanovali smo u zabavištu. Kad su Rusi došli da nam oslobode zemlju od fašista, u zabavište je ušla Crvena armija. Kapetan Vasja se prepao da će vojnici da siluju moju majku i rekao joj da odmah napusti zabavište sa decom. Kad su došli partizani, jedan komunjara, koji je oštrio kurac na nju, iz osvete je opanjkao da je ona napustila zabavište zato što je fašista i zato što nije htela da bude sa ruskom oslobodilačkom armijom. Tek 1963. godine smo saznali da je optužio majku jer nije htela da bude sa njim. Do tada nije mogla da se zaposli, da ima državni posao, ništa... Posle su je rehabilitovali.
Vaš otac je krio da je bio homoseksualac. Kada će Srbija moći da prihvati homoseksualizam kao normalnu pojavu?


- On je bio homoseksualac u vreme kada je to bila jeres, a bio je i Jevrejin. Mi imamo vladare koji huškaju narod i zato homoseksualizam ne može da prođe u Srbiji. Kao što niko ne osuđuje plavooke i crnooke, tako i homoseksualci moraju da imaju legitimitet kao plavooki. Ja to znam na mom primeru. Mene je otac začeo sa 18 godina, kada još nije znao da je homoseksualac. Ali kad se oženio sedam godina starijom ženom, mojom majkom, od koje se posle i razveo, upropastio joj je život. Otišao je u partizane da pobegne od odgovornosti. Ja danas u demokratskom društvu smem da kažem da je moj otac bio homoseksualac, a to nije njegov greh, a nije ni moj.
Kako sada gledate na vaš pokušaj samoubistva. Hteli ste da skočite sa Brankovog mosta.
- Kada sam saznala da ni drugi put nisam dobila nacionalnu penziju, to me je zaista pokosilo. Otišla sam na most i nisam skočila samo zato što mi je Bog dao u zadnjem času pameti. Pomislila sam koja je to sramota da se ja nisam ubila kada su mi javili da mi je dete od 24 godine umrlo i sad ću zbog Tadića da se ubijem! I tako sam sišla sa mosta. Jedno vreme nisam radila ništa. Bila sam u depresiji. Onda sam krenula da lečim sebe. Jedne noći sam pomislila kako se dešava masa samoubistava, pa i sama sam išla na most i imala neko iskustvo. O samoubicama je štampa pisala ogavno, a društvo umesto da im pomogne odjedanput je protiv nesrećnika, što je strašan podatak. Ali to govori o onima koji vode ovu zemlju. Pa ne mogu oni da se prave naivni kad čovek seče prst i da ih ne zanimaju štrajkovi! Kakva je to vlada, kakva je to zemlja koja ne reaguje na to što njeni građani ne žive dobro? Tako sam počela da pišem najnoviju knjigu.
Kako danas živi Eva Ras?
- Bog me još drži. Ni kancer me nije ubio. Za mesec dana sam napisala roman. Živim fantastično, jer još mogu da ustalasam narod.
Kako vidite ove prostore u budućnosti?
- Mi smo ponovo u diktaturi, umesto crvene, sad je žuta. Pa šta znači to da nas neprekidno truju da je serija „Ranjeni orao" fantastična i kako narod otkida na to? To je znamenje drugog vremena, a sad neko hoće da dokaže da je srpski narod izgubio pamet i da voli seriju u kojoj je pravilo da devojka koja nije nevina može da se uda za starkelju koga igra Dragan Nikolić, ili ćemo pilotu otkinuti nogu da bi ona imala za koga da se uda. Nemojte me zajebavati!


Vrste pita (according to people from Bosnia)
"Nisam dovoljno bogat da jedem baklavu i burek svakog dana"
Turska narodna poslovica

Kao prvo, pita je namirnica koja se dobija tako što se tijesto razvije oklagijom, nafiluje nečim, urola i ispeče u rerni. One gluposti što Amerikanci nazivaju pitom (American Pie) nikad nisu bile pite, već neka vrsta kolača, ili ako je slano, onda je to neko slano punjeno tijesto, ali ne pita. Takođe, važno je napomenuti da "pita" napravljena od kupovnih kora nije pita nego sranje. Nema pite bez oklagije!!!
E sad kad smo razjasnili šta je pita, prelazimo na podjelu. Glavna podjela je na slatke i slane pite. Prvo ćemo se pozabaviti slatkima jer tu ima manje da se filozofira. Dakle, ako je napuniš jabukama, to ti je "Pita od jabuka", višnje strpaš, to ti je "Pita od višanja", itd, trpaj šta oćeš i u skladu s tim je nazovi, mada najčešće slatke pite su pita od jabuka i od višanja.
Što se slanih pita tiče najčuveniji je svakako burek.
Burek je pita s mesom. Burek sa sirom, krompirom i sl. ne postoji.
Takođe, izraz "burek sa mesom" je čist pleonazam. Koji crni burek s mesom?! Ako je burek, normalno da je s mesom, neće bit s artičokama!!!
Ostale važne slane pite su sirnica (pita sa sirom), krompiruša (pita sa krompirom) i zeljanica (pita sa špinatom i sirom).
Pored pomenutih, postoje i jela na granici pite. Tu spada prazna pita, koja je u suštini bezveze. Zna i ona biti ukusna, ali nije fazon pravit praznu pitu.
Tu je naravno i čuvena gibanica, ona iako se ne pravi kao prethodne pite i ne odgovara gornjoj definiciji, toliko se u narodu uvriježila kao jedna od pita, da moramo i nju uključiti.


Sve su pite pitice, a burek je pitac!
Bosanska narodna poslovica

Burek

Ladies and gentlemen, boys and
girls, in a few seconds we will
be landing in the most peaceful
country you have ever seen. In
preparation for this experience
we ask you to fasten your seat
belts and try to relax. Please
note that enter to this country is
on your own risk. Thank you for
flying with us and enjoy the
music.

Neko eko ima pemziju, a neko
eko, bogami, i platu
Šta to, zato, ima Mujo naš, Mujo
i dalje ima svoju Fatu
Neko eko, neko eko ima pemziju,
a neko eko, bogami, i platu
Šta to, zato, šta to zato ima
Mujo naš, Mujo i dalje ima svoju
Fatu.

Burek, pita zeljanica, janjetina i
lukmira
Izašla mu na nos duša ko u
moju pjesmu dira
Neko eko ima parlament, a
neko cara i carevu krunu
Šta to, zato, ima Mujo naš, Mujo
i dalje ima dobru ćunu.

Neko eko, neko eko ima parlament,
neko cara i carevu krunu
Šta to, zato, šta to zato ima
Mujo naš, Mujo i dalje ima
dobru ćunu
Sogandolma, japrak, baklava i
halva
Fildžan, džezva, cigara i kahva
Ne šećeri sitno, bolja ti je kocka
Crk'o svak ko u Bosnu bocka.

Neko eko ima šubaru, a neko
eko šarenu kukulju
Šta to, zato, ima Mujo naš, Mujo
i dalje ima svoga Sulju
Neko eko, neko eko ima
šubaru, a neko eko šarenu
kukulju.

Šta to, zato, šta to zato ima
Mujo naš, Mujo i dalje ima
svoga Sulju
Pet u pola s puno luka, janjetina
ispod sača
Babo nam je ost'o Švabo, Pape
nam je ost'o ćaća
Sogandolma, japrak, baklava i
halva
Fildžan, džezva, cigara i kahva
Ne šećeri sitno, bolja ti je kocka
Crk'o svak ko u Bosnu bocka

Fundamentalisti NOOOO
Unitaristi NONONONONOOOO
Neokomunisti NOOOO
Nadrealisti - eto, to je to

Merlin