20. ožu 2010.

sudbina

Nečastivi i ja igramo partiju šaha na život i smrt. On nije ograničen telesnim i ulazi u moje misli i tkivo i okreće ih u svoju korist a moju propast. U nepoštenoj borbi moram razlikovati sebe-sebe od sebe-njega, pa ispada kako se borim sam sa sobom. M.Pavic: HR
U poslednjih nekoliko meseci umrla su 2 nasa pisca... Pavić i Kapor... po svemu razliciti, a po svemu i slicni... verovali ili ne u sudbinu, ne znam kako drugacije nazvati to sto se neko rodio i pisao da zivi i ziveo da pise i kad je umro kao da nije umro... sudbina se nastavlja... jer i citanje je sudbina... neki dan slusam i gledam reprizu poslednjeg intervjua sa Momom Kaporom, zapamtila sam dve njegove zanimljive misli... prvu da je napisao besramno puno knjiga i drugu o poeziji koju nije pisao, ali je smatrao vrednijim i tezim knjizevnim rodom: pesnik nije neko ko hoce da pise dobre pesme, biti pesnik je sudbina...
Kapora sam srela davno, u 'Bazaru' kad je pisao i crtao Beleske jedne Ane... i posle kako je pisao, po neka njegova knjiga od mnogih koje je napisao bi dosla i prosla kroz moje ruke...
Milorada Pavića sam srela pre rata u samousluzi, na polici pored kase sa zvakama i cigaretama bio je i Hazarski recnik, nikad cula, knjige sam kupovala kao hranu, ne bas sve i ne po samouslugama, ali neki predosecaj me mamio i dzepno izdanje HR je bilo u mom cekeru...
U toku rata prva knjiga koju sam nasla u Bijeljini je bila Markesova Sto godina samoce, onda sam naisla na jos neke koje sam i pre imala i citala, ali ponavljanje mi je bilo kao da ih citam prvi put, ne samo da sam to inace cesto cinila, vec su iz te ratne perspektive knjige dobijale druga, treca, cetvrta... i ko zna koja po redu znacenja... i kao sto je sonja pre nego sto je naucila da cita, sa 4 godine gledala skoro svaki dan 4 sata Prohujalo sa vihorom, tako je kad je naucila da cita, uzela Sto godina samoce i citala 100 puta... kasnije je citala i Pavica, a onda mi je posle jedne rasprave o tim piscima, rekla da bi i ona mogla tako da pise... na moje cudjenje i neverovanje uzela je svesku i otisla u sobu, vratila se za pola sata i procitala pricu Alfa od nekoliko stranica velike sveske... sta da kaze mama, profesor, osim da je podstice da nastavi i da neke ideje i savete... ona se mrstila i jedva pristala da napise i Betu... dalje nije htela: vidis znam da pisem, ali me to ne interesuje, i oladi, pises li to ti ili ja?
Posle rata Pavicev Hazarski recnik je vec bio u lektiri za IV razred gimnazije i ja sam se pripremala za cas... odlucila sam da procitam sonjinu pricu, a onda sam je zamolila da mi ona napise nesto o svom vidjenju romana da otprilike vidim kako bi to ucenici mogli da interpretiraju... napisala mi je nesto, kratko, zavrsavalo je sa: pitaj ucenike, oni ce to bolje znati nego ti... odlucila sam da i to procitam na casu i otvorim diskusiju... i sta reci... deca su u ratu i posle rata mnogo vise znala od odraslih... ali ispricacu sta mi se jos zanimljivo desilo na tom casu... dok sam nesto citala, a ucenici slusali... zazvonio mi je mobilni telefon u tasni, uvek ga iskljucim na casovima i danas mi nije jasno kako je bio ukljucen... trgnula sam se i nastavila da citam, misleci... greska, prestace... medjutim, ucenici su insistirali da se javim: sta znate, profesorice, mozda je nesto vazno... zelja da cas na kratko prekinu i naprave jos zanimljivijim delovala je i na mene, a telefon nije prestajao da zvoni... prisla sam stolu, uzela tasnu i potrazila mobilni da iskljucim, ugledala sam nepoznat broj... i dalje sam cula glasove: javite se, javite... i pritisnuh dugme... halo... halo... na vezi je bio prekookeanski brod i njegov kapetan licno, brod je bio iz Kotora i nalazio se negde u Atlantiku... rekla sam da je dobio sarajevo, skolu i cas lektire, Pavica, a on je odusevljeno poceo da prica neku svoju pricu kao da nije pogresio broj... prenela sam ucenicima pozdrav i zbunjeno pokusavala da se vratim na nasu pricu, medjutim, pocele su druge price, svi su pricali cudo za cudom, a onda je zazvonilo za kraj casa.
Pavic je debitovao pesničkom knjigom Palimpsesti, koja je objavljena 1967. godine. I kako je počeo tako je i završio dug i dragocen rad na književnom polju: pesmama koje je pisao poslednjih nedelja i dana života...

Posle svega

Ako bi mi opet kupila
Svesku praznih listova bez crta
Možda bih najzad mogao
Da ti napišem ljubavno pismo
Poslednje mesto prvog
*
Bio sam srećan, a nisam znao,
Bila si nesrećna, a nisi znala.
Kada smo shvatili bilo je kasno
Zauvek za mene, ali ne i za tebe
No ni to nisi znala
*
Kod “Ljubića” smo jeli
Teletinu sa pečenim povrćem
Ti si sedela nesrećna i zdrava
A ja srećan i bolestan
U ogledalu iza tebe
Kola i ljudi što idu niz ulicu
Išli su uz ulicu
*
Za rođendan kupila si mi knjigu
Čitam je tvojim očima
I vrebam ono što bi se u njoj
Moglo tebi svideti
Za mene knjige više nema
*
Neki nas nepojamno mrze
Drugi nas mnogo vole
Ja sam navikao na to, ti ne
Ja računam samo one druge
Ti samo one prve
*
Ti si vidovita, bolje vidiš budućnost
Ja ne, ja bolje vidim prošlost
Ti samo misliš o prošlom
Ja samo maštam o budućnosti
Možda svak želi što nema
*
Jedna žena nam je prorekla
Budućnost neće ličiti na prošlost
Ja ne verujem u to proročanstvo
Na tvoj suncobran upisao sam
Sve lepe dane naše prošlosti
Sve crne dane naše prošlosti
Ti si upisala na moj kišobran
Ni ti ne veruješ u to proročanstvo
*
Jedan drevni čovek je napisao
Ne mogu živeti ni s tobom ni bez tebe
Kada sam to pročitao rekoh
Kako je stvar lepo rečena
Danas me boli uvo da li je stvar lepo rečena
Sad znam da je to istina
*
U mladosti telo je ispred duha
U starosti duh je ispred tela
Znam da sam u poslu i u ljubavi
Iskoristio trenutak
Kada su duh i telo bili ravnopravni
Sada je kako mora biti
*
Bila si mlada, lepa i talentovana
Bio sam srećan zbog tvog talenta
Bila si nesrećna zbog mog talenta
Od kojeg nije ostalo vremena za nas
A ja sam mislio da talenat nema godine
*
Govorio sam knjige su naša deca
Čim se osamostale prhnuće u svet
Čim to bi naša deca prhnuše u svet
Čim to bi naše knjige prhnuše u svet
Sad nam je kuća bez maltera što spaja
*
Jedan Rus kaže da se vreme
Zaustavlja u materiji a teče u energiji
Ja mislim da naše Sada, naš život
Nastaje na preseku večnosti i vremena
Ti kažeš da ćeš još samo četiri godine
Moći da nosiš lepe haljine

Milorad Pavic 2009.