Američka pesnikinja Silvija Plat (1932-1963) rodjena je u Masačustecu. Pisala je pesme od ranog detinjstva (prvu je objavila već sa osam godina), a kao učenica redovito je pobeđivala na školskim književnim takmicenjima. Sa osamnaest godina već objavljuje i u ozbiljnim časopisima ("The Christian Science Monitor"), a kao dvadesetjednogodišnjakinja živi neko vreme u New Yorku kao urednica magazina "Mademoiselle". Te iste 1953. godine pada u depresiju, doživljava živčani slom te pokušava izvršiti samoubistvo. Krizu i dugotrajno lečenje u klinici za duševne bolesti opisala je u slavnom autobiografskom romanu "Stakleno zvono" ("The Bell Jar", 1963). Nakon diplome dobila je stipendiju od univerzitetu Cambridge u Velikoj Britaniji 1955. godine te odlazi u Englesku. Tamo upoznaje engleskog pesnika Teda Hughesa, za kojeg se nakon tri meseca udaje. Potom su dvije godine proveli u SAD-u kao nastavnici, da bi se 1959. vratili su se u Englesku. 1962. godine brak se raspao. Nakon godinu dana, u tridesetprvoj godini života, Sylvia Plath se otrovala plinom. Ted Hughes se nakon nekog vremena oženio za svoju svojevremenu ljubavnicu Assiju Wellville, no i ona će, kao i Sylvia Plath, izvršiti samoubistvo, i to isto ugljen monoksidom. Njezina prva zbirka pesama, "Kolos" ("Colossus"), objavljena je 1960; posmrtno su sledile zbirke "Ariel" (1966), "Prelaz preko vode" ("Crossing the Water", 1971), "Zimsko drveće" ("Winter Trees", 1972) te "Sabrane pesme" ("Collected Poems", 1981). Njezina "Pisma kući" ("Letters Home") objavljena su 1975., a "Dnevnici" ("Journals") 1982. Zbirka "Ariel" bila je velika senzacija, koja je pomogla da smrt njezine autorice preraste u legendu, njezina patnja postane simbolom egzistencijalnog očaja i nervoza celoga jednog naraštaja, a njezine pesme dobiju mitske razmere. Knjiga sećanja na pesnikinju "Rodjendanska pisma" ("The Birthday Letters", 1999) Teda Hughesa kojega su njezini obožavatelji držali znatno odgovornim za njezinu tragičnu smrt, imala je veliki odjek, što pokazuje da zanimanje za Sylviu Plath nije umanjeno i nakon njezine smrti.
Jutarnja pjesma
Ljubav te pokrenu kao raskošni, zlatni sat.
Babica te udari po stopalima, i tvoj jednolični plač
Zauze svoje mjesto među elementima.
Naši glasovi odjekuju, uveličavajući tvoj dolazak. Evo nove statue.
Kroz muzej vuče promaja, tvoja nagost
Ugrožava našu sigurnost. Stojimo okolo prazni kao zidovi.
Nijesam tvoja majka
Ništa više od oblaka što rastače ogledalo da pokaže kako ga
Vjetar polako otklanja rukom.
Čitave noći tvoj dah leptirice
Treperi među poređanim, ružičastim ružama. Budim se i slušam:
Daleko more šumi u mom uhu.
Dovoljno je da zaplačeš i ja se dižem iz kreveta, teška kao krava
I rascvjetala u viktorijanskoj spavaćici.
Otvaraš glatka ustašca kao mače. Četvorouglasti prozor
Pobjeljuje i guta svoje mutne zvijezde. Sada se okušavaš
U izricanju mnogih poruka;
Jasni glasovi se uzdižu kao baloni.
19. februar 1961. godine
Metafore:
Ja sam zagonetka od devet slogova, Slon, nezgrapna kucerina, Dunja sto se klati na dve vreze O rujno voce, slonovaco, plemenita stabla! Ta vekna je velika narasla od sopstvenog kvasca. Tek iskovan novac je u tom debelom budjelaru. Ja sam sredstvo, pozornica, u teletu krava. Pojela sam vrecu zelenih jabuka, Ukrcala se na vlak sa koga mi nema silaska.
SVAKODNEVNICA
Umorna od prstenja
Umorna od glasova u glavi
koji joj kažu - piši, umri
ona stavlja glavu u pećnicu
dobro zagrijanu, netom opranu
da napravi svoj posljednji ručak
za muža kojeg nema,
za djecu koju neće vidjeti kako odrastaju,
čak i za susjeda u
stanu iznad njenog stana,
jedinstven, originalan ručak
po njenom receptu,
ne osobito sladak,
ručak koji je već i prije spremala
ali joj nikad nije uspio,
ručak koji će sama pojesti...
Vertikalna sam
Ali radije bih bila horizontalna.
Ja nijesam drvo sa korijenjem u zemlji
Što minerale siše i majčinsku ljubav
Da mu svakog marta iznova zablista zeleni list,
Ja nijesam ni ljepotica baštenske leje
Što je prate mnogi uzdasi, veličanstveno obojena,
Nesvjesna da uskoro mora da ogoli.
Drvo nije kao ja, ono je besmrtno
A cvijet nevisok, smjelo iznenađuje,
Pa poželim dugovječnost prvog i smjelost drugog.
Večeras, kroz slabašnu svjetlost svijeća,
Drveće i cvijeće rasipa svoje ledene mirise.
Koračam kroz njih ali me niko, niko ne primjećuje.
Pomislim ponekad da im usnula,
Misli raspršenih,
Najviše na svijetu ličim.
Prirodnije je kada legnem na zemlju.
Tada nebo i ja započinjemo povjerljive razgovore,
A kada me konačno na zemlju polože biću korisnija:
Drveće će moći još jednom da me dodirne, a cvjetovi će naći
vremena za mene.
28. mart 1961. godine
Užasne teme, povlačenje u sebe, bol, krv, bes, zaludjenost gnusnim, sve to nalazi svoje mesto u autobiografskom “Staklenom zvonu“. Ali se, na određen način, nameće lagano, s oklevanjem. Više je žestine u pesmama u zbirci “Ariel“. Zaista, proslavljena pesma “Tatica“ predstavlja jedan od najzlobnijih portreta koji se u književnosti može pronaći.
Samoubistva su veoma česta, ali ljubav prema smrti i pravo uživanje u njoj retko se osećaju. Hart Krejn, Virdžinija Vulf, kao i mnogi drugi, izvršili su samoubistvo. Neki veruju da se čak i Safo bacila sa stena u more. Mi razmišljamo o ovim samodestruktivnim činovima kao više ili manje iznenadnim, shvatamo ih kao kulminaciju nepodnošljive depresije koja sobom donosi osećaj bezvrednosti ili beznadežnosti, očajanje koje ne može prestati.
Neki od dnevničkih zapisa Virdžinije Vulf napisani svega nekoliko dana pre njene smrti, imaju u sebi blistavi prezir koji prepoznajemo u pesmi “Lezbos“ Silvije Plat:
Opakost u kuhinji!
Sikću krompiri.
Pesma se nastavlja ovako:
Kroz prozor si joj bacila mačiće
U nekakav cementni bunar
Tamo puzu i pljuckaju i plaču, a ona ih ne može čuti.
Ova pesma napisana je u poslednjim danima života Silvije Plat i ja ne znam da li je ili ne zasnovana na nekom stvarnom dogadjaju. Preterana žestina jezika, značajna sama po sebi, kao da dolazi iz uma koji juriša ludačkom brzinom, ali ipak zadržava neverovatnu kontrolu nad jezikom, zvukom, ritmom, metaforama, sasvim suprotnu ludilu.
Kreativni impuls nije stigao s neba, već iz grotla pakla. Ipak, tako je moćna njena umetnost da čitalac oseća uznemirujuće iskušenje dok čita stihove koji raznose... Njene pesme su o smrti, besu, mržnji, krvi, ranama, posekotinama, deformitetima, pokušajima samoubistva, ubodima, groznicama, operacijama - mogućnost kompromisa između čitaoca i stihova nije moguća u slučaju Silvije Plat. Utehu ne donosi ni sopstveno iskustvo koje proživimo čitajući pesme, jer one su žive, ispunjene bolom, uzbudjenjem; radost će vas satreti, potpuno savladati dok osećaj savršenstva deskriptivnog jezika prevazilazi oklevanja duha.
Postoje i pesme o djeci, njenoj deci, koju je veoma volela. Pa ipak, ’dete’ i ’beba’ kao puke reči često su dovedene u vezu sa slikama bola i smrti. Mnoge od pesama su tirade, iskazane neočekivanim intenzitetom elokvencije i strasti da vam oduzimaju dah. Ona, pesnikinja, zastrašujuće je prisutna svo vreme. Orestes besni, ali Ahil živi gotovo do svoje sedamdesete. Silvija Plat je, ipak, heroina i autorka; kada se zavesa spusti, njeno mrtvo telo ostaje na pozornici, žrtvovano u svrhu zapleta koji je sama osmislila.
Ženski Lazar
Uradila sam to opet.
Jednom u deset godina
Uspijem u tome -
Kakvo čudo na dvije noge, moja koža
Svijetla poput abažura nacističke lampe,
Moje desno stopalo
Pritiskivač za papire,
I moje lice bezlični, fini
Jevrejski lan.
Podigni ubrus
O, neprijatelju moj?
Da li te užasavam? -
Nos, očne duplje i čitav niz zuba?
A kiselkasti dah
Će nestati za jedan dan.
Uskoro, uskoro će se meso
Što proguta ga grobna jama
Osjećati na meni lagodno
A ja sam nasmijana žena.
Tek mi je trideseta.
Devet puta kao mačka umirem.
Ovo je Broj Tri.
Koliko smeća treba
Uništiti svaku deceniju.
Nazire se milion vlakanaca.
Gomila ljudi koji krckaju kikiriki
Gura se da vidi
Kako me oni odmotavaju od glave do pete -
Ovo je veliki striptiz.
Dame i gospodo
Ovo su moje ruke
A ovo su moja koljena.
Možda sam samo kost i koža,
Ali sam prava, pravcata žena.
Kada sam prvi put to uradila bilo mi je deset godina.
Bio je to nesretan slučaj.
Drugi put sam mislila
Da nadmašim sebe i da se više ne vratim.
Kotrljala sam se
Kao školjka.
Morali su da me zovu i zovu
I da sa mene skidaju crve što bili su poput ljepljivih bisera.
Umiranje
Je umjetnost, kao i sve ostalo
Ja umirem izuzetno dobro.
Umirem pakleno.
Umirem stvarno.
Rođena sam za umiranje.
Lako je umirati u samici.
Lako je umrijeti i ostati na istom mjestu.
Ali taj teatralni
Povratak usred bijela dana
Na isto mjesto, među ista lica, i isti
Bezosjećajni, razdragani usklik:
"Pravo čudo!"
To me satire.
Naplatiću
Buljenje u moje ožiljke, naplatiću
Slušanje otkucaja mog srca -
A ono stvarno kuca.
Naplatiću, dobro ću naplatiti
Riječ ili dodir
Kap krvi
Vlas moje kose ili komadić odjeće.
Tako, tako, Herr Doktore.
Tako, Herr Neprijatelju.
Ja sam Vaš opus,
Vaša dragocjenost,
Dijete od suvog zlata
Što pretvara se u urlik.
Okrećem se i gorim.
Ne mislite da potcjenjujem vašu brigu.
Razgrćete i čeprkate -
Pepeo, pepeo -
Tamo nema ni kosti ni mesa -
Komad sapuna,
Vjenčani prsten,
Zlatna plomba.
Herr Bože, Herr Lucifer,
Čuvajte se
Čuvajte.
Sa slapom crvene kose
Uzdižem se iz pepela
I proždirem muškarce kao vazduh.
23-29. oktobar 1962. godine
