17. lis 2010.

Prvo i poslednje pismo


Mili moj, Maleni
Evo pisma i evo mene! Uvek sam pisma, osim ratnih, volela kao i sve sto se pise od srca srcu. Posto mi zivot za to nije dao puno prilika, pisala sam cak i za druge, a poput pesama pisala sam pisma nekoj zamisljenoj ljubavi. Sada kada je predamnom ovo belo polje, reci kao da su pobegle od mene. Trenutna kriza ili ono Gore u nama je bujica reci, dole u nama je jesenji strah. Svega pomalo!? Ne mogu u ovom prvom i jos foto-pismu pustiti reci da teku onako kako ti cesto sapucem u sebi. Lakse je kuckati u mobilni, nije tesko ni napisati kao izgovoriti rec, a fotke pred tobom su i izazov i zapreka. Kakva ce biti reakcija? Da, to sam ja iz ovog naseg vremena, kakva-takva. Vizija je cesto presudna, ali i varljiva, oceni učiteljicu, pa onda ti decace-djace ispostuj dogovor, pa sta bude, TO SMO MI, bar za uspomenu ne jednu mobilnu ljubav!?
Na redu si ti... mili...
Sarajevo, 17.10.2003.

Jesen

jesen u kozi, dolazi mi jesen
jesen u krznu, dolazi mi jesen
mislim na voce i mislim na nju
mislim na zuto, na hranu i budj

vidi da nije mozda stigla jesen
trazi i naci ces u sebi truo hrast
gore u nama je bujica reci
dole u nama je jesenji zrak

jesen u kozi, dolazi mi jesen
jesen u krznu, dolazi mi jesen
gore u nama je bujica reci
dole u nama je jesenji zrak

jesen u kozi, dolazi mi ..
jesen u krznu, dolazi mi ..
jesen u krznu, dolazi mi ..
jesen u kozi, dolazi mi ..
zrak ..

ekv