13. lis 2010.

Neiskvaren iskustvom

Crteži

Ponekad tako sebe damo
za oci jedva upoznate.
I na rastanku cutimo samo
i ne trazimo da nas vrate.
Zivimo posle u tom drugom
sve dok mu oci svetom plamte.
I ne znamo sto nas pamte dugo
kad ne trazimo da nas pamte.


Da li sam svuda gde su mi tragovi

Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s cim sam se spajao
a nisam ga ni takao
mozda sam boravio i u svom zivotu
mozda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se moze
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno ici
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini covjek
koji sumnja u sebe
sve cesce mi se cini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
prepusten suncevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se moze
mada je neobicno
sa mnom je opasno hteti
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom
poseban slucaj samoce.
Ponekad izmislim sadasnjost
da imam gde da prenocim.
I suvise sam video
da bih smeo da tvrdim
mnogo toga sam saznao
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se moze
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno voleti
ja nikad ne zaboravljam.
Pokusavam da shvatim ucenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Tesko je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se moze
mada je neobicno
sa mnom je cudno cak i umreti
jer ja se ne zavrsavam.


Kroj

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Miroslav Mika Antić