4. lis 2010.

Popodnevna pjesma

Popodnevna pjesma

Upucujem ovu lijenu
popodnevnu misao
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam
vas gledao, draga susjedo

Tisucu devetsto pedeset sedme godine
kada je bila jesen slicna ovoj
i kada su jos u moj san udarali prozori
roditeljske kuce utopljene
u sibenskoj jugovini

U gradu koji je postajao moja bolnica
a mojom napola razbudjenom glavom
kolali prvi tramvaji plavi i uspavani
adresiram tamo ovu misao i kazem
steta

Bili ste ljubavnica mog cimera od
osam do jedanaest svakog jutra
kako ste se zvali Ema, Selma
Alma, Adela
da li je sto izmijenilo vase lice
oci i trbuh

A kako sam vam zavidio
vracajuci se iz setnje
od osam do jedanest izjutra
uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom
blijedom Pescenickom mljekarstvu

Svim je bojama vec moj prvi
studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
i danas Vam iskreno kazem
steta, steta

Vise vjerojatno i niste za takva sta
ponovo ono dvoriste
vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vas suprug odlazi

Vi znaci danas dolazite jos ranije
u moju sobu, oko pola sedam
a ja bas izlazim, steta
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih Vam vjerojatno pruzio vise

Ali ja idem u setnju
i setao sam tako godinu i drugu
i ne da Vam se hvalim, bilo je toga
kakve sve zemlje, pica, kakva mora
gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio
i kakve zene

Jer vama otvoreno mogu reci
kuda sam sve setao po kisi ujutro
nekakav vlak je istruo u crnom
proljecu u Poljskoj, blizu Rusije

Kakvu sam tamo
zenu ostavljao, isukrste
i kakva je mene ostavljala na sjeveru
pijuci neko nerazgovjetno
pice svog naroda
daleko, daleko, kao u snovima

Opet netko ovdje u Zagrebu u
Jurijevskoj
pa oci providne i dragocjene jedne
cehinje iz Brna, Vozderkove

Premjestene zauvijek u moju utrobu
a takav snijeg i sve sto treba bilo je,
bilo
ali ono dvoriste u kojem sam vas
vidjao
izmedju dva neodredjena stabla crna
od vlage one jeseni

Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
steta, nepovratno steta

Niceg nema, niceg nema od tebe
od mene


Vec sam ti pricao to

Da li znas, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvoristu
pod kestenom stol, nekada
prasnjava slika i cesta od sna
curice, drugova pjesma
u dusi se budi djetinjstvo

Zamisli, mirise lipa i ljeto je tu
kasnije snjegovi, pramen sam magle
pod neonskim svijetlom u zimu
pricam ti, im'o sam druga k'o brata ja
sada pustinja, ceznjiva pisma
pacifik od tuge i sjecanja, kazu sudbina

Ta kurva bol ime mora imati i razlozi
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi
pitam, da li znas, a znam da ne znas
nit' ces ikad shvatiti
a i zasto bi, oprosti, to gorka tecnost
iz mene gluposti govori

Nije nostalgija, ta je romanticno
nevino cedo spram ovih stanja
necu da spominjem rat i uzase
politiku i slicna sranja
necu da ponavljam, pravda ne postoji
ta to je jasno bar
hocu da dopustim suzu ljubavi
sa njom sam divan par
kasno je, znam

Curi noc, svaka je mala vjecnost za mene
da, znam, moras poc, o, kako nervira
kad zadnji autobusi se izgube
pitam, da li znas, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvoristu
pod kestenom stol
ah, vec sam ti pricao to


Slovenska

Pise mi majka iz Beograda
brine se kako mi je
oni su, kaze, u redu
pitaju kako sam ja

U mome zive nemiru
pobratimstva lica u svemiru
polako ucim slovenski

Pisu mi djeca iz Zagreba
brinem se kako im je
oni su, kazu, u redu
pitaju kako sam ja

Ponekad popijem pice
s' predsjednikom Republike
pita me kako mi je
ne brini, kazem, sve je u redu
igram svoju predstavu
jer

Stanujem u Ljubljani
ekskluzivan kraj
industriska zona, Fuzine
sretnem neke zemljake
pitam ih, kako je

Ne brini majstore, gura se
djeca idu u skole
polako uce slovenski
jer

Po casi ucim se slovensko

Kaj ti je deklica
zakaj si zalosna
kaj mi je, nic mi ni
srce me boli

Rade Šerbedzija