20. lis 2010.

Poslednji dekadent

Kišna ptica

Sve što se danima i noćima u me utkiva i slaže
Što košavom struji kroz krvotok i pore
Ne bi moglo ni onda da se iskaže
Taman da svu dušu iznesem iznad gore
Na sušenje...
I tad bi neko vrenje
Možda vetrova ili svetlosti
Prostrujalo mnome kao žuborenje
I jezivo bi, ogoljene, na zemlji zaškripale moje kosti.

O kada bi bilo mogućno pokupiti sva komadanja
Iza zaboravljenih koraka
I do Sirijusa, visoko, napraviti čoveka od sanja
Bila bi to čudovišna kišna ptica
Što leti ispred oblaka
Ukleta i sama.

***

Koga ja ovde tražim
I zbog čega dodjoh ovamo?
Vazda je čovek na svetu sam.
Kao u kraju drevnih ruševina
Detinjstvo mi blista kao hram.

No i ono me danas vredja
Kada se ničemu ne nadam boljem
Uprtio sam djavola na ledja
s kojim se neprestano koljem.

Teško sam se umorio od života
I klonuo od neke patnje iznenadne
Kao suncokret iza plota.
Ali svaka noć koja padne
Iz neznanih daljina
Zasvetli na mojim dlanovima
Kao lice harlekina.

I sumnje me tad omame kao greh
Te poverujem da je na svetu i najveća zbilja
Samo jedan prezrivi smeh.

Pesma poslednjeg dekadenta

Možda se sve preživelo od grada do rodnog doma
U kolima na drumu
Utonem u iscrpljenu dušu
I kao dugokosi mladi svetac poljubim crvenu šumu.

Ništa nije ostalo nevoljeno i nepokopano večernjom mišlju
Nema traga gde nisu prošli bolni koraci
Kad pomislim na sebe
Žalosno mi u krvi usne njive i rodni šljivaci.

Čini mi se da dim iz lokomotiva pada na ovaj um
U kome žive mnogi sprudovi reke i pejsaži
Dušu i zanos kao da pokriva pepeo siv
Ja sam rekao sve i gotov sam da zaćutim
Sve dok sam živ.


***

Nisam toliko vedar u dobu vrtoglavih snova
Bole me oči od mnogih mostova i šina
Spreman sam raspadanje da proslavim u poslednjem ditirambu
Za večni spas olovnih tišina.
Spreman sam iskreno kao uvek da siđem na dno uma

Da premažem crnim sva plava obzorja
Da ubijem sve ideje revolta i grča
Da počupam reči od zelenog borja
I mrtav - bez duše - na rubu jednoga života

Da umrem kao vagabunda
U svitanju zore iza tuđeg plota.

No nikad neću zažaliti prošlost i nešto što je bilo
Ni za šta mi duše snovi ne vezuju

Ja razumem vreme u dnu mladalačkih bora
Pa perverzno se umire kad jutro digne sivo krilo
Iznad raznjihanih rodnih gora.

Pesma dekadentska tada struji kao skori crvi ispod kože
Lutah i snivah: misao ubi sama sebe
Detinje srce bacio bih na blede vatre
Što se u oktobru modrim bregovima lože.

Ej! da umrem obuzela me čežnja i želja
Mlad i bolesno lep kao rujne šume
Jer gadno beše krvlju pevati za svet
koji ništa ne razume.


Rade Drainac
Kafana Moskva 1922. i 1923.