18. lis 2010.

Još jedna jesen

Jesen

Hteo bih sve da kažem kao da se rastajem sa svetom:
Mrzeo sam oca, voleo majku, ljubio jednu udatu ženu
Predajem srce zrelome suncokretu
Što u tamnoj noći gubi svoju senu.

Sa moje stanice skoro će da krene voz
Na ovoj zemlji, odista ima mnogo šarenih čuda
Varljivih profeta, lažnih pesnika, prodanih duša.
Uhoda i luda:
Često i najokoreliji grešnik zaželi da sklopi oči
pod zemljom i travom.

Ja nisam mudrac sa istoka: još manje su moje reči nove:

Pevam kao što paščad laju...

Ne uzmite za zlo ove reči:
i sam sam život učinio lepšim nego što je bio
Mene bi mogao samo kuršum za zlikovca da izleči
Toliko sam se na zemlji razotkrio.

Toliko!
A već ako bi mi sudbina jednom bila milostiva
Pa kad zaželi da skine moje životne skele
Nek umrem u jedan suton kad jesen, inače dosadna
i siva
liči na pečeno tele.


Meteori tuge

Sutra jesenjim šinama sa čežnjom mrtvom za
ljubav i stihove
Opet ću poći umoran od sudbine i gladan kao pas!

Teturajući gradovima i vremenom
Pozdraviću svaku zoru što bedu otkucava u beo
mesec kao u stari gong.

Tako tužan životopis da se stvori
Jadni moj pesniče
Danas kad krv tvoja umesto tebe govori!

Oh, kako je simbolično moj život označen
truležima tuberkoloznog novembra!
Zvukom sa staroga klavsena boli me ta senka
skitničke mladosti moje
U meni nedostižna tuga peva nevinom belinom
snežnoga decembra.
U jutro kad izdahnem sa čime ću se besmrtno vezati?
Ne valjda sa poezijom jednoga neurastenika kao
gradske svetiljke zanihane na mrazu?

Kad ovako mislim život mi biva neprohodna šuma
iz koje srce moje laje kao farmerski pas
iz stepe na mesec žut...

Odista! toliko modrih zvezda na bolnim zavesama
osamljene noći...
Čegarski život ulazi u mrak kao crni voz u beskonačni tunel!

Druže, čujete li me?
Umire jedno dete:
Noćas, raskošno, u daleki okean padaju blistavi meteori
Sa moje životne komete.

Ma Boheme

Ukorak! mesec, senka i ja, sa snom što na mansardi trune.
O ulice, kafane, jesenji kišni bulevari!
Male dragane za uglom u kvadratnoj senci fasade jedne banke
Dunje ranke, kruške karamanke!

I štap težak, rođeni moj drug, niz dugi trotoar buni se u baritonu
Prezriva serenada bolešljivog kašljucanja ispod
bogataških zastrtih prozora!
A gore tri laka oblaka u zlatnom tonu
Senkom paukove mreže krstare iznad rodnih gora.
I sat kašlje sa tornja katedrale
O draga, oči moje nezaspane!

Zadremao je stari svirač na bolesnoj violi i zadnji boem
izašao iz kafane
Mračne su stepenice uz nebo ka sanjivoj mansardi.
O tužni zidovi što opominju na ludo ubijane dane
Sa beskućnim drugarima, šareni kao leopardi!
To kandilo gori u vratarevoj sobi i dete jedno plače
noć da rasani
Dani, moji dani, kao lišće razvejani!

Mesec je na krovu na kome u molu cvile telegrafske žice
Na otvorenim prozorima dršću zvezdana kola
Čudno je, čudno, noćas bledo moje lice
Izobličeno od potucanja i bola!
A na stolu pesme, na žutim marginalijama novina rasturene stoje
Čežnje za daljinom
Romantične ljubavi moje!

I kao jedini portre na zidu visi stari kaput i velurske pantalone
Divna garderoba vagabunde iz mladalačkih dana
Jeseni Pariza, noćiju Firence
Sa čudnim srcem gordog Peladana!
A stara stričeva violina pokidanih struna
Spava uz uzglavlje nemim zvukom mesečine sa dalekih straduna!

I tu na podu kopne razbacane karte istočnog ostrvlja
Stari uput mornarske astronomije
Indeksi brodova što svake subote kišnoga novembra
polaze iz Liverpula
Jedna ispijena boca rakije
I beli kišobran moje odbegle drage što sada služi
umesto abažura.
A šta je najbolnije
Za vratima gde stoji lavor i slovenački krčag
Trune mrtav moj lirski san na ostrvu Fidži i
Melanezijski arhipelag!

Kao u grobnici egipatskih kraljeva na plafonu u
sanjarijama ispisan je životopis moj.
O kada bi znao da čitaš sve ljubavi što su tu probdijene
Daktilografkinje, nervozne i male, kapriciozne žene
Sećanja na dom izgubljen u lirskoj bici kao Vaterlo
Kao čadsko jezero osećanja čista
Video bi da je tu godine proveo pesnik koji nije
trebalo nikad ništa da napiše
U Adamovom kostimu bez smokvina lista.

O ne! živelo se sa refrenom večnim iz nenadmašne poeme.
Druže, Drainče! zatvori prozor na srcu i na mansardi
Veliko jutro što dolazi sa umrljanom zorom kao šifonsko platno
Zateći će smrt tvoju kao mrlju prave linije
Koju je podvuklo nadvremensko klatno.

1927.
Rade Drainac